Nedavno sam shvatila koliko sam zapravo dugo u osnovnoj i koliko je zadnjih osam godina brzo prošlo. Sjećam se kako sam prvi dan bila uzbuđena što krećem u školu. Sama sebi sam bila velika zato što više nisam bila u vrtiću, krenula sam u PRVI razred. Sad kad gledam prvašiće ne mogu vjerovati koliko sam zapravo mala bila.
Većina nas je u prvi razred krenula s napunjenih ili skoro napunjenih sedam godina. Sedam, to je bio velik broj. U školskom hodniku su nas dočekali, rasporedili u razrede i upoznali s učiteljicama. Sjeli smo u klupe, koje su nam tada bile prevelike, natjecali smo se tko može doseći više na ploči i tko može brojiti do najvećeg broja. Prvi razred mi je bio jedan od najdražih. Tada smo stvarno bili jedan razred. Još se nismo toliko poznavali pa nismo ni birali društvo, svi smo bili prijatelji. Učili smo slova i brojeve, a svaka rečenica je bila izazov. Bilo bi nam dosta škole nakon samo tri sata, a tek kad smo imali četiri... S vremenom smo se navikli, upoznali se, upoznali učiteljicu i naučili izvršavati svoje obaveze. Bili smo strašno nemiran razred. Kad god bi učiteljica kasnila, razvalili bismo učionicu. Za svaki bismo odmor imali plan. Postavili bismo dvoje ili troje da čuvaju stražu i da jave ostalima ako netko stiže. Taj posao su većinom obavljali dečki. Pokrivali bi se jaknama, ležali na podu i pravili da su nekakvi specijalci na tajnom zadatku. Mislili su da ih nitko ne vidi kad su ispod jakni jer „izgledaju prirodno“, kao da su jakne same pale na pod. Naravno da nismo bili jedini razred koji se toga sjetio, ali nama se svidjelo vjerovati da jesmo. Nemam toliko sjećanja vezanih za drugi ili treći razred, ali zato za četvrti imam. Tada smo ponovno imali osjećaj kao da smo jako veliki. Kad je godina tek počela, učiteljica nas je pitala što očekujemo od četvrtog razreda, kako se moramo ponašati, kako se osjećamo… Netko joj je odgovorio da se, s obzirom na to da smo „najstariji“, moramo ponašati pristojno i da moramo ostalima biti uzor. Nekad imam osjećaj da smo veći uzor drugima bili tada nego sada. Na kraju smo išli u Zadar, u školu u prirodi. Bilo nam je predobro jer smo prvi put bili toliko dugo i toliko daleko bez roditelja. Malo smo se više raspravljali s učiteljicom jer nam nije dala u more, ali sve u svemu, bilo nam je odlično. Prošlo je ljeto, stigao je peti razred. Ponovno najmlađi. Odjednom smo se našli u potpuno nepoznatom okruženju, kao da iznova krećemo u školu. Novost je bilo „šetanje“ od učionice do učionice, različiti profesori iz različitih predmeta i ORMARIĆI! Možete pretpostaviti da su nam oni bili najdraži. Svatko ima svoj ormarić, za svoje stvari, i možemo u njega staviti bilo što, ne moramo nositi doma. Svima se svidjela naša „nova škola“. Prvih nekoliko tjedana smo bili malo uplašeni i povučeni jer su svi bili veći od nas, nismo se znali „probijati“ kroz hodnike, nego smo čekali da se oni koji nam smetaju prestanu naguravati, a to se rijetko događalo. Sjećam se kako smo sve zapisivali kako ne bismo zaboravili; načine ocjenjivanja, gdje su učionice, imena profesora, brojeve ormarića… Kad smo shvatili da možemo ići van za vrijeme velikog odmora, stalno smo izlazili, igrali smo različite igre i trčali po cijelom dvorištu. Nakon što su se malo ohrabrili, neki su počeli izazivati osmaše. Ne znam točno što bi im rekli, ali je uvijek nekako završilo tako da je osmaš lovio petaša. Jedini spas su bile profesorice koje bi naišle i ne bi vjerovale da se petaš usudio doći do osmaša i samo ga tako počeo izazivati. Nije nam bilo baš po volji što smo imali manje izleta nego prije, što smo imali smo više sati i što se više tražilo od nas. Šesti razred je bio sličan petom, jedino što je bilo drugačije je naša pozicija u „hijerarhiji“. Nakon ljeta između šestog i sedmog razreda, nismo se mogli prepoznati. Svi smo toliko narasli, dečki pogotovo. Sjećam se kako su mnoge cure bile više od njih i kako su mnoge bile više od mene. Sve što je bilo potrebno da se to promijeni, bilo je jedno ljeto. Sedmi razred je bio jako zanimljiv. Bili smo među najstarijima, ali nismo imali veliku odluku pred nama. Tada se i pristup profesora prema nama promijenio. Mogli smo slobodnije razgovarati s njima, počeli su nas shvaćati ozbiljnije. Bolje smo se povezali s drugim sedmim razredima, pogotovo na maturalcu. Bili smo jako sretni zbog njega jer smo saznali da ćemo se, ako će more biti normalne temperature, moći kupati. Uz to, imali smo i bazen. Kad smo stigli u hotel, bili smo jako umorni jer smo dosta hodali, ali i sretni što smo napokon stigli. Prvo smo otišli na more. Samo smo uzeli stvari iz kofera, presvukli se i izašli. Naravno, uspjeli smo se izgubiti jer nitko nije zapamtio gdje je predvorje. Sjećam se kako smo Marija, Petar, Karlo i ja trčali po cijelom hotelu dok nismo našli naš razred. Najdraži dio cijelog maturalca je većini bio aquapark. Vrijeme je bilo prekrasno, voda je bila osvježavajuća, a vožnje su bile odlične. Taman da se adrenalin podigne na dvjesto. Naša avantura je trajala četiri dana, a onda smo se vratili kući, na ljeto. Sad smo osmi razred, čudno mi je što se ne sjećam kako sam se osjećala na početku. Nemam baš niti nekih posebnih uspomena, ali valjda to ima smisla jer veći dio ovog razreda nisam niti bila u pravoj školi.
Ne mogu vjerovati da je osnovna gotova za manje od dva mjeseca, srednja je pred vratima. Znam da bih htjela u prirodoslovno-matematičku gimnaziju i da želim ići u Zagreb, ali još nisam sigurna u koju. Dvije koje mi se najviše sviđaju su I. i V. i iako mi je nepoznanica gdje ću točno, veselim se srednjoj. Već osam godina idem s istim osobama u razred i mislim da mi je potrebna promjena. Žao mi je što ovu školu neću završiti kao i drugi, odlaskom u Vukovar i na Jezerčicu, ali nema veze. Važno je da se ovo riješi jer bih u novo poglavlje života voljela krenuti s ljudima, a ne s računalima.
Anja Makek, 8.c
Add comment
Comments