Moja najdraža knjiga

             Veliki sam obožavatelj knjiga te sam ih upravo iz toga razloga puno pročitala. Nekima je čitanje “tlaka”, napor ili čak dosada, ali meni je to ulazna karta za sasvim novi, još neistraženi svijet. Svijet u kojemu se krije znanje koje je preda mnom i žarko čeka da ga usvojim.

Moja najdraža knjiga je Five feet apart. Ona govori o važnosti ljudskoga zdravlja, istinske ljubavi te važnosti dodira. U knjizi se govori o bolesti koja se zove cistična fibroza. Osobe koje od nje pate imaju jako otežan život te svaki rođendan slave na najbolji mogući način budući da postoji mogućnost da im je upravo ta proslava ujedno i zadnja…

             Oboljele osobe cijene svaki udah i izdah te pronalaze utjehu u raznim stvarima kako ne bi mislile o činjenici da će ih smrt zateći u mladoj dobi. Nažalost, ti mladi ljudi zbog svoje nesretne sudbine imaju dva mjesta čestog boravka: svoj dom i svoj drugi dom - bolnicu. Kako su u bolnici već od mlade dobi, stječu prijatelje od kojih se neki bore protiv istog neprijatelja. Možete se zapitati kakve to veze ima. Nažalost, oboljele osobe moraju ostati 180 cm udaljeni jedni od drugih kako ne bi međusobno prenijeli “svoje” bakterije na druge oboljele osobe oslabljenog imuniteta. Možete zamisliti kako je grozno kada vam je srce slomljeno, a vaš prijatelj vam ne može biti rame za plakanje te vas ne može utješiti zagrljajem. Iz dana u dan ljudi vas podsjećaju da ste jaki i da vi možete izdržati svaku patnju kroz koju prolazite, nagon za preživljavanje vas tjera da ispunite očekivanja, a kasnije vas peče savjest ako se netko zabrine za vašu zdravstvenu situaciju. Ljudi vas bodre da razmišljate pozitivno . Umjesto pitanja „Što ako ovo ne uspije?“, nameće se pitanje „Što ako ovo uspije?“. Svaka dnevna doza lijekova vas tjera da razmišljate negativno, npr. „Toliko je toga uloženo za moj opstanak. Što ako ne uspijem?“ te vam se srce slama na svaku pomisao o stvarima koje možda nećete vidjeti, proživjeti i doživjeti. S ovakvim oblikom bolesti zasigurno se najteže nose djeca. Dok se druga, zdrava djeca igraju, oboljela dječica ih gledaju iz bolničke sobe kroz prozor kao ptice u kavezu te maštaju kako bi bilo lijepo igrati lovice ili skrivača bez da trebaju stati svake minute kako bi iskašljali cijela svoja pluća. Sama pomisao da postoji mogućnost da dobijem tu bolest izaziva veliku količinu straha u meni i budi veliku želju da pomognem oboljelima. Kako im bolje pomoći nego darovati svoj život onima koji ga jedva imaju brinući se za njih i bdijući nad njima cijelo vrijeme njihove borbe?

            Ova knjiga mi je otvorila oči da bolje vidim svijet oko sebe te da spoznam istinu o pravim borcima. Borcima koji ne žele iznevjeriti svoje obitelji, a najmanje sami sebe. Ona me također naučila poštovanju prema svojem zdravlju i svakom pojedinom dodiru, nevažno je li on zagrljaj ili udarac. Ova knjiga zrači zanimljivim mislima o kojima bi se moglo misliti do najkasnijih sati u noći. Preporučam ovu knjigu svima koji žele pogledati dublje u istinu tuđih života i postati zahvalniji na svemu što posjeduju.

Gabriela Golub, 7.e