Draga bako i dragi djede,
ovo pismo vam pišem kako bih vam iskazala koliko mi značite i koliko mi je život nezamisliv bez vas. Ako se pitate zašto vam sve ovo nisam mogla reći uživo, znajte da to stvarno ne bih mogla i da bi mi suze same potekle.
Kada bih mogla, vratila bih se sedam godina u prošlost jer, sjećam se, te smo godine zajedno bili na putovanju u Italiji gdje sam stvorila uspomene koje nikada neću zaboraviti. Želim vam zahvaliti što ste mi omogućili takve uspomene i što ste cijelo moje djetinjstvo proveli sa mnom i pomogli mi kada mi je to bilo najpotrebnije. Također ne želim zaboraviti sve savjete koje ste mi davali i sve stvari koje ste me naučili tijekom vremena koje smo proveli zajedno. Da budem iskrena, bilo je tu i prepirki i svađa koje si međusobno ne možemo zamjeriti jer su zaista bile nepotrebne i nevažne. Moram vam priznati da, kada sam saznala da ću dobiti bratića, malo sam se uplašila da će vaša pažnja i ljubav biti usmjerene prema njemu jer i samo znate da sam bila jedino dijete u obitelji punih deset godina i da ste uvijek bili usredotočeni na mene. Bila sam u krivu jer on sada ima već tri godine, na putu je i druga beba, a vi i dalje jednako volite svakoga od nas. Spomenut ću i priče koje mi je mama pričala, priče o tome kako ste bili roditelji koje svatko može poželjeti, a ja se u potpunosti slažem s njom.
Želim vam reći da možete uvijek računati na mene kao što i ja mogu računati na vas cijeli svoj život. Znajte da ćete mi uvijek biti veliki uzori u životu. Nadam se da će i moja djeca jednoga dana imati priliku odrastati uz tako nevjerojatnu baku i nevjerojatnog djeda.
Voli vas vaša Lucija!
Lucija Horvat, 7. e
Dragi tata,
iako te više nema, i dalje bih htjela s tobom podijeliti neke događaje kojih sam se neki dan sjetila.
Bilo je to jedne večeri prije otprilike šest godina. Mama mi je dala da pregledam neke stare slike među kojima je bilo najviše tvojih. Na prve slike sam se nasmijala, ali nakon nekog vremena počela sam plakati jer sam shvatila da te više nema. Nema više tvog prekrasnog osmijeha i tvojih ludih šala. Nema više moga tate. Mama mi je zatim dala neke od tvojih stvari: majicu, krunicu, stari kompas i njezin zaručnički prsten. Moram ti reći da si imao jako dobar ukus, barem što se prstena tiče. Tu sam se malo razveselila jer imam barem neke tvoje stvari ako već ne mogu imati tebe. Mama te dobro zamijenila, ali ponekad mi stvarno nedostaju neki tvoji savjeti za koje mislim da bi mi bili vrlo korisni. Naravno da ne nedostaješ samo meni, nedostaješ i Ivanu, Josipu, Filipu, a naravno i mami. Često se čujem i vidim s bakom i s tetama, tvojim sestrama. Kad god sam kod bake, zajedno se molimo za tebe. Mama mi je rekla da si bio divna osoba i vjerujem da jesi.
Koliko god da mi je teško, i dalje to sve pokušavam gledati s pozitivne strane jer znam da si sada na boljem mjestu. I dalje se nadam da ćemo se jednoga dana opet sresti.
Volim te!
Tvoja Lucija
Lucija Marijanović, 7. c
Add comment
Comments