Ja sam izumitelj. Mnogo ljudi to ne zna. Skrivao sam se cijeli život, no vrijeme je da moja djela izađu na vidjelo. Došao sam do tehnološkog otkrića koje bi moglo promijeniti svijet. Ili izazvati anarhiju čije će oružje biti u krivim rukama.
Kao i mnogi drugi izumitelji, ja radim u laboratoriju. Najviše svoga znanja uložio sam u biologiju, kemiju, matematiku, fiziku, informatiku i inženjerstvo. Dobro razumijevanje tih predmeta omogućilo mi je da svojim izumima promijenim kako radim mnogo stvari. Sad kad razumijete što ja radim, možemo početi s mojom pričom. Bilo je to jedne noći, bio sam usred važnoga eksperimenta. Testirao sam kako živa bića reagiraju na zračenje kvantnih čestica. Svi testovi su vraćali iste rezultate: brzina sazrijevanja živih bića se toliko ubrzala da su prešla iz mladunčadi do mrtvih organizama u 10 sekundi! Ovo je moglo biti najopasnije oružje na svijetu, moglo bi ubiti cijelu vojsku u 10 sekundi, a ja bih dobio Nobelovu nagradu. Falio mi je samo test na ljudskom biću da bih mogao prodati ovo oružje. Za pokusnog kunića sam izabrao nekog neprijateljskog zatočenog vojnika (ionako su ga trebali ubiti sutra) i krenuo sam s testiranjem. Zatvorio sam ga u komoru, upalio sam zrake i počeo odbrojavati. „10, 9, 8!“ vikao sam dok se zraka zagrijavala. „6, 5, 4!“ nastavih. „3!“ viknuo sam, moja Nobelova nagrada bila je blizu. „2!“ viknuo sam s uzbuđenjem. „1!“ je bila moja zadnja riječ prije nego što je zraka bila ispaljena. Zraka ga je pržila, eksperiment je uspijevao. Ugasio sam zraku. Ništa nije moglo poći po krivu, ali je. Umjesto da sam vidio kostura, vojnik je još uvijek tamo stajao, onesviješten. Nije bio mrtav, ali nije ni izgledao živ. Koža mu je bila crna kao ulje, polako je kapala na pod kao nafta. Odjeća mu je bila poderana i puna rupa koje su izgledale kao da rastu. Nisam imao vremena pozorno ih promotriti jer se upravo u tom trenutku probudio. Bio sam zaprepašten. To čudovište se ustalo, primilo me i bacilo me uza zid ječe nego išta što sam iskusio u životu. Nisam se mogao dići, bio sam zaglavljen. Čudovište mi je prišlo, udarilo je nogom u pod i stvorio rupu koja je vodilo u neku prostoriju. „To je vrlo čudno“, pomislio sam, „ispod mog laboratorija nema ničega osim zemlje!“ Nisam se mogao čuditi jer se rupa počela širiti. Širila se i širila i postala je velika kao soba u kojoj se nalazim. Propao sam u rupu zajedno sa svim namještajem iz sobe. I onda se rupa zatvorila iza mene, kao da je nikada nije bilo. Opet sam se mogao micati. Digao sam se i pogledao oko sebe. Soba je bila napravljena od istog materijala koji sam vidio na onom čudovištu. Oko mene je bilo 8 hodnika, svi su izgledali identično i izgledali su kao da ne vode nigdje. Nisam imao izbora, krenuo sam nasumičnim hodnikom. Zatvorio se iza mene. Hodao sam dalje. Nakon što se činilo kao 10 minuta hodanja, naišao sam na kraj. Kraj je bio samo rupa kojoj nisam vidio dno. Imao sam dva izbora: ostati zatočen u ovoj dimenziji ili skočiti u rupu. Odlučio sam skočiti. Padao sam i padao i na kraju sam sletio.
Okruživalo me samo zelenilo. Nisam znao gdje sam. Nisam znao što se događa. Nisam znao što sada. Jedino što sam znao je da će to čudovište terorizirati čovječanstvo i da ga ja ne mogu spriječiti. Za sad ću si obećati jednu stvar – nikad više neću ništa izumiti.
Autor: Dan Križaj, 7. d
Add comment
Comments