Jutro je. Tako je rano da Sunce tek sad izlazi da nam se pokaže. Šteta što ga svi ne mogu vidjeti. Na dlanu im je svjetlost, a oni ju ne vide. Pretvaraju se da je nema. A, evo, ja sam na prozoru. Šćućurila sam se i razmišljam o ovome što vidim. Srna je vani, podignula je glavu i promatra me. Gleda me. Osjećam da opet tonem u san, ovako sklupčana na prozorskoj klupici. Znam da me srna gleda, da me čuva…
„Što misliš o onoj tamo vijugavoj zgradi?“ upitala me majka dok smo prolazile Barcelonom, na tamo valjda jedini kišni dan u godini. „Lijepa je, neobična… i složena, pomalo čudna… Zašto baš treba biti takva, potpuno drugačija od ostalih?“ zbunjeno ju upitah. „Vidiš, umjetnik je želio iskazati svoje osjećaje, želio je svoje građevine napraviti posebnima, neprocjenjivima, učiniti ih umjetničkim djelima,“ zaključila je veselo poskakujući u svojim neozbiljnim crvenim čizmicama. Čizmice su imale sliku zelenog zmaja koji riga vatru – kupila ih je na dječjem odjelu. Moja razigrana mama nije podlijegala normama…
Kiša je prestajala, već se počelo mračiti, a mami se smješkala. Trčkarala je oko mene smijući se. „Vidiš onu zgradu, šarenu?“ „Mama, sve su takve!“ „Ma onu tamo, gle!“ reče uporno pokazujući. „Dobro, da, vidim.“ „A onaj prozor gore, onaj najviši?“ „Da, dobro, vidim. Zašto…“ umorno Prije nego što sam uspjela dovršiti rečenicu, primila me za ruku i potrčasmo. Naš smijeh zvonko se odbijao o zidove i skladao svoju pjesmu, našu pjesmu.
Odvela me na vrh zgrade. Bila je brža od mene. Pričekala me i rekla: „Vidiš, to je taj prozor…“ Podigla me i posjela na dasku ispred prozora. Ljepši pogled nisam nikada vidjela… „Gledaj, vidi se cijela Barcelona… I zvijezde se pojavljuju…“ Čekala je moju reakciju, ali nisam mogla maknuti pogled s tog prizora, s tog neba. Bilo je divno. Osmijeh joj se širio dok je gledala moje oduševljenje. Zagrlila me, onako malu, tako čvrsto da nisam mogla disati. „Ti si moja zvijezda! Znala sam da će ti se svidjeti!“ Zatvorila sam oči. Njena se plava kosa obvijala oko mene i stisnula sam se uz nju kao da nema sutra.
Probudila sam se. Pogledam kroz prozor: srna odlazi. Znam da takvu Barcelonu više nikad neću vidjeti. Sunce je izašlo, muti mi se pred očima, suze mi klize licem. Spuštam glavu i zatvaram oči dok me plava kosa obavija. No, to je moja kosa. Znam da drugačije ne može biti. Nikada. Zvijezde ne bi trebale ostati same.
Lara Zajac, 8. d
Add comment
Comments